Vesti po definiciji predstavljaju informacije o aktuelnim događajima. Te informacije mogu stići do slušalaca, čitalaca ili gledalaca na različite načine – kao glasine, od usta do usta, preko štampanih novina, poštom, putem televizije, interneta…

Klasične vesti ponekad nazivaju i „hard news“ – „tvrde vesti“, kako bi se razlikovale od „soft news“ – mekog sadržaja. To su vesti kod kojih je zamagljena granica između informacije i zabave. 

Vesti u zlatno doba novinarstva

Prve vesti su verovatno nastale još kada je čovek naučio da komunicira i kada je mogao da obaveštava članove svog plemena o opasnostima ili mestu koje je dobro za lov. Tokom antičke istorije i srednjeg veka vesti su uglavnom bile proklamacije koje je izdavala država ili crkva.

Početkom 19. veka pojavljuju se prve novine, koje vremenom dobijaju oblik kakav imaju i danas. Tada su formulisane vesti kakve poznajemo i čitamo svakog dana. Vremenom novinari grade svest o važnosti svoje profesije, pa su stvorena pravila koja vesti moraju da ispoštuju – da budu informativne, odgovore na pet novinarskih pitanja (ko, šta, gde, kada, kako). Osnov vesti moraju da budu izvori koji znaju o čemu govore, i ne smeju se stavljati ni na čiju stranu  – vesti moraju biti objektivne.

Vesti su u zlatno doba novinarstva bile opširne, pošto je svaka novina zapošljavala veliki broj novinara, koji su mogli da se posvete jednoj temi. Svaki dan oni su uglavnom radili na jednoj priči koju su imali obavezu da predaju urednicima pre štampanja, kako bi se vesti uklopile u novine.

Nekada je u svakom gradu postojalo i po nekoliko lokalnih novina, da bi tokom konsolidacije osamdesetih godina došlo do ukrupnjavanja i smanjivanja broja novina. Zanimljivo je da tri novine sa najvećim tiražom na svetu izlaze u Japanu. 

Vesti u brzom svetu

Danas novine i vesti izgledaju potpuno drugačije. Internet je uneo drastične promene u svet medija. Reči putuju brže nego ikada sa jednog kraja sveta na drugi, što je dovelo do radikalnih promena u novinarskoj profesiji – novinari moraju da se diversifikuju i pokrivaju veći broj tema.

Više gotovo uopšte nema velikih redakcija u kojima rade stotine novinara. Taj broj se sada meri desetinama. Nekada se dobar novinar merio po tome koliko su mu izlizane cipele – danas dobrog novinara odlikuje poznavanje rada na kompjuteru, on ili ona ceo dan provodi na društvenim mrežama, pišući mejlove i obavljajući pozive telefonom.

To je dovelo i do promene vesti. Više se ne ulazi duboko u suštinu kao što je to nekada bio slučaj, pošto novinari prosto nemaju dovoljno vremena da se dovoljno posvete vesti koju rade. Akcenat je stavljen na brzinu i na pobeđivanje konkurencije. Novinarski rad se sveo na borbu koja će novinska kuća imati sočniju ekskluzivu – dok istina vrlo često ostaje u zapećku.

I pored toga što je internet skinuo ograničenja koja je pred novinare postavljao papir, vesti su uglavnom kraće nego što je to bio slučaj sa štampanim novinama. Kad se završi jedna vest, odmah se prelazi na drugu, a linija između tvrdih i mekih vesti je danas gotovo izbrisana.

Šta budućnost donosi za vesti – ostaje da vidimo. To pre svega zavisi od daljeg razvoja tehnologije na čijim krilima „lete“ informacije. Da li će doći do velikog povratka redakcijskog rada i novinara koji može da se posveti vesti, ili će se nastaviti trka sa vremenom i konkurencijom pokazaće naredne decenije.